BARBARA ŠARIĆ: "Luck be a Lady Tonight"

Lou: "You should've seen the Atlantic Ocean back then."
'Atlantic City' 1980

"Počevši 1978. s otvorenjem Resortsa, prvog američkog casina izvan Nevade, Atlantic City je godinama bio jedino mjesto za kockanje na automatima, kartama, kocikacama i ruletu u istočnoj hemisferi Sjedinjenih Američkih Država. Gotovina se slijevala, autobusi puni posjetitelja neprestano su pristizali a prihod je išao u jednom smjeru: u smjeru rasta.
I onda više nije. Sada, u konkurenciji s casinima posvuda, Atlantic City se bori za vlastiti opstanak.

Nakon nemilih događaja u Splitu samo nekoliko dana prije Zagrebačkog pridea bilo je upitno kakva će biti situacija u Zagrebu. Dan prije sam nekako uspjeo nažicat dva filma u lokalnoj trgovini filmova(student money problems ) i odlučio po prvi puta otići na događanje ovakvog tipa. Pošto mi je dokumentiranje svakodnevnog života ljudi istovjetno jutarnjem ispijanju kave ne znajući što očekivati na prideu upitio sam se prema centru grada sa dva filma u djepu, aparatom i jednim objektivom prema povorci.

MATKO VUČICA: "Aerodromi"

U početku slučajno, kasnije svjesno počeo sam birati letove u kojima moram čekati po par sati nekada i po pola dana, ne da bi došao do grada u kojem se privremeno nalazim već da ostanem na aerodromu. Šetajući da upoznam taj jedan mikro svijet koji egzistira sam za sebe. Usputno, prolazno i užurbano ljudi se ne obaziru i tu ja hvatam sebično jedan djelić atmosfere za sebe, trudeći se staviti tog putnika u kontekst nečega većega od njega samoga da on ne dominira tom pričom ali da je ipak tu.

Rijetko se događa da uza se nemam svoj 35 mm foto-aparat. Obično je to nekakav jeftini foto-aparat s optičkim tražilom, jednostavan za rukovanje i nošenje. Samo alat za hvatanje slika što svakodnevno promiču pored mene, alat za hvatanje života. Fotografirajući skoro pa svakodnevno nastaje neka vrsta fotografskog omnibusa. Mnoštvo kratkih serija fotografija poput kratkih rezova stvarnosti koju živim u projektu za koji mi je potreban tek jedan običan foto-aparat, jedan objektiv i jedan život. Sasvim dovoljno za svijet u kojem se nalazim.

Gradovi – to je moje fotografsko stanište. Ljudi u gradovima – moja inspiracija. Satima duga lutanja udaljenim četvrtima – to znači biti nepoznat, neopažen, ali dio pravog života. Robert Doisneau kaže kako "životnost ljudi, bez njihova znanja, hrani fotografe". Istina je; Kada su ljudi nečemu posvećeni, tada su „najlakši plijen“, puni energije i ponašaju se normalno.

Glavni akter mojih fotografija je čovjek - ljudi na ulici u različitim spontanim situacijama koje donosi život i pred njih stavlja kao izazov, ujedno izazov i meni da te naoko jednostavne trenutke njihovih života zabilježim na filmu. Uvijek pokušavam biti u centru događanja, ali ostati skriven, neprimjetan i suptilan, ne miješati se i ne utjecati na njihove užurbanosti, zamišljenosti, poslove, brige, opuštanja. U početcima mog fotografiranja znao bi samo sjesti u park, na terasu nekog birca, na neko odmaralište, trg ili kolodvor, i samo promatrati, promatrati njihove živote, njihova lica, pokrete ruku, njihove riječi;, rukovanja, šetnje s djecom, njihove sjene.